»Mornari samo poznaju čovjeka«. I čitava pomorska historija ispunjena je borbom mornara za čovjeka. A u toj historiji i imena bokeljskih mornara zauzimaju zavidna mjesta. Nedavni slučaj posade broda »Rumija« Jugoslavenske okeanske plovidbe iz Kotora još je jedan dokaz mornarske nježnosti i osjećanja, i još jednom su u svijetu zabilježene u analima velikih ljudskih podviga imena posade jednog jugoslavenskog broda.
Na povratku iz SAD za domovinu, još na pučini okeana među posadom »Rumije« vladala je nesvakidašnnja atmosfera. Sa nestrpljenjem se očekivao susret sa osam alžirskih ranjenika. Mornare je interesovalo osjećanje tih ljudi, i želja da im što prije pomognu da izliječe svoje rane. Oni su znali da će im ranjenici pričati o svojoj borbi po brdima Kadila, o svojim uspjesima, žrtvama i zadobijenim ranama. Ali kada je »Rumija« bila na domaku luke Tanger, gdje je trebalo ukrcati alžirske ranjenike - stigla je nova vijest. Postavilo se pitanje da li »Rumija« može da ukrca 26 ranjenika, koji čekaju u luci Tanger spremni za put u Jugoslaviju, gdje treba da ih prihvati Jugoslavenski crveni krst. Posadu »Rumije« ovo pitanje nimalo nije zbunilo. Osnovna organizacija Saveza komunista broda »Rumija« odlučila je sazvati sindikalnu konferenciju. I dalje je išlo sve glatko kao da je čitava posada sa tim bila upoznata već nazad mjesec i više dana.
Predsjednik sindikalne podružnice samo je izložio stanje posadi. On nije mnogo govorio o značaju poduhvata i gestu koji će posada »Rumije« napraviti prevozom 26 ranjenika Alžirskog narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviju. Ne, jer je čitava posada bila svjesna svoga zadatka, spremna da izlije svoja humana osjećanja. Sastanak je brzo završen. Čitava posada dala se na posao: pripremale su se kabine za doček novih gostiju, a na palubi broda, u oficirskim kabinama, u salonima montirali su se ležaji za posadu.


