Nije nam rekao zašto je postao baš poštar i zašto se od mnogih zanata opredijelio baš za ovaj teški i mukotrpni posao na kome se mora raditi a ne smije se razboljeti, otići na bolovanje, odsustvovati. Ipak, po svoj prilici odlučila je tradicionalna sklonost članova njegove porodice prema ovom poslu. Njegov otac Niko punih 36 godina obavljao je pošteno i vrijedno ovaj isti posao. Poznavao je svakoga i svak ga je poznavao. Bio je to gorak hljeb za Nika, ali svaki posao, koji se dobro obavlja, može da bude ipak na kraju lijep.
Slobodan Počanić ima svoje malo biciklo, polutrkačko, s njim obavlja posao na relaciji, koja je duga preko 15 kilometara, što znači da svakog dana, osim nedjelje, treba ostaviti za sobom više od 30 kilometara. Tako iz dana u dan. Svakog sljedećeg novih 30 kilometara. Nikad manje, a mnogo puta više.
Ljeti je torba preteška, jer broj stanovnika se udvostruči. I ko će tada naći sve one kojima se piše, kada su adrese često nepotpune. A Slobo zna se, teško stavlja na koverat zabilješku: »nepotpuna adresa« ili »adresant nepoznat«. Kaže, da ga to mrzi pisati. Rađe on traži onoga kome je pismo ili pošiljka namijenjena. I to sa torbom teškom i po petnaest kilograma na leđima. Bicikl se može svuda ostaviti, niko ga ne dira, jer nestašna djeca poznaju Slobovo prevozno sredstvo i ne igraju se s njim, ali torbu često napunjenu milionima ne smije da ostavi. I tako je nosi na leđima.


