Govoreći o razvoju Kotora, istakao je da su otvorenost i zajedništvo ljudi različitih kultura doprinijeli prepoznatljivosti grada.
„Naš grad je tokom vjekova rastao i razvijao se zahvaljujući ljudima različitih kultura, porijekla i životnih puteva. Upravo ta otvorenost i spremnost da svoje različitosti udružimo kada je razvoj grada u pitanju dovela je do toga da se možemo pohvaliti da živimo u gradu evropskih vrijednosti i gradu koji se nalazi na listi Svjetske baštine UNESCO-a“, poručio je Batuta.
Predsjednik Opštine Kotor Vladimir Jokić podsjetio je na oslobođenje grada prije 82 godine, govorio o vrijednostima dijaloga, očuvanju kulturne baštine i budućnosti Kotora. Njegov govor prenosimo u cjelosti:
,,Poštovani predstavnici državnih institucija, uvaženi gosti, predstavnici diplomatskog kora, vjerskih zajednica, drage koleginice i kolege, poštovane Kotoranke i Kotorani,
Čestitam vam Dan opštine Kotor, Aranđelovdan i Gospu od Zdravlja. Svaki put kada stanem za ovu govornicu, suočim se sa istim osjećanjem.
Sa jedne strane, sa ogromnom čašću da govorim u ime grada čija se istorija mjeri milenijumima. Sa druge, sa odgovornošću koju ta istorija nameće svakome ko je makar na trenutak dobio priliku da odlučuje o njegovoj budućnosti. Jer Kotor nije grad kojem mi određujemo sudbinu. Kotor je grad koji su nam prethodne generacije povjerile na čuvanje, da bismo ga, sačuvanog i boljeg, predali onima koji dolaze poslije nas. I danas, kada obilježavamo osamdeset dvije godine od njegovog oslobođenja, mislim da nema važnije misli od te. U ovakvim prilikama očekuje se da predsjednik Opštine govori o rezultatima, investicijama i planovima. I ja ću to učiniti. Ali prije toga, želim da govorimo o nečemu što prethodi svakom budžetu, svakom projektu i svakoj odluci. O vrijednostima koje su ovaj Grad održale kroz vjekove i koje, vjerujem, moraju biti osnova njegove budućnosti.
Poštovani prijatelji,
Na današnji dan, prije osamdeset dvije godine, borci Prve bokeške i Druge dalmatinske brigade oslobodili su naš grad od fašizma. Oni nijesu bili ljudi bez razlika. Dolazili su iz različitih porodica, krajeva i životnih okolnosti.
Ali bili su ujedinjeni u uvjerenju da postoji vrijednost veća od svakog pojedinačnog interesa, od svakog ličnog straha i međusobnog neslaganja. Ta vrijednost bila je sloboda. Naša je dužnost da čuvamo uspomenu na njihovu žrtvu i da nikada ne zaboravimo da sloboda nije dar koji se jednom dobije i zauvijek posjeduje. Ona je obaveza koja se nasljeđuje. A sloboda jednog grada ne ogleda se samo u tome što nad njim nema tuđe vlasti. Ona se ogleda i u dostojanstvu njegovih ljudi, njihovom pravu da slobodno misle, da se međusobno poštuju i odlučuju o svom zajedničkom životu. Zato je naš 21. novembar mnogo više od datuma u kalendaru. Istoga dana Kotor slavi oslobođenje, Aranđelovdan i Gospu od Zdravlja. U jednom danu susreću se istorija, vjera, tradicija i građanska svijest našeg grada. Taj susret nije slučajna osobenost Kotora. On je izraz njegove suštine. Kotor nikada nije gradio svoju veličinu na tome da svi njegovi ljudi budu isti.
Naprotiv, njegova veličina nastajala je iz sposobnosti da različiti ljudi, različite vjere, običaji i pogledi na svijet postanu dio jedne zajedničke kulture. Ovdje različitost nije nešto što moramo da trpimo. Ona je ono što smo naslijedili, što nas je obogatilo i što smo dužni da sačuvamo. Ali postoji još jedna vrijednost našeg grada, možda manje vidljiva od njegovih bedema, palata i trgova, a jednako važna za razumijevanje njegove istorije. Kotor je, kroz svoje najbolje istorijske tradicije, bio grad dijaloga, a ne sukoba. Ne zato što u njegovoj prošlosti nije bilo nesuglasica, podjela i sukobljenih interesa. Bilo ih je, kao i u istoriji svakoga grada. Nego zato što je Kotor, zahvaljujući svom položaju, svojoj kulturi i iskustvu zajedničkog života, naučio nešto što ni danas nije izgubilo svoju važnost. Da razlika ne mora biti razlog za neprijateljstvo. Da neslaganje ne mora voditi sukobu. I da razgovor nije znak slabosti, nego izraz civilizacijske zrelosti.
Kotor je vjekovima bio otvoren prema Evropi i svijetu. Njegova luka nije bila samo mjesto na koje su pristizali brodovi i roba. Njome su stizale knjige, znanja, umjetnički uticaji, nove ideje i drugačiji pogledi na svijet. Ali Kotor nikada nije bio samo kapija kroz koju je svijet ulazio. Bio je i prolaz kroz koji su ideje, znanja i iskustva nastala u ovom gradu odlazila prema Evropi i svijetu. Njegovi pomorci, trgovci, umjetnici, graditelji i učeni ljudi nijesu bili samo primaoci uticaja velikih evropskih središta. Bili su učesnici u njihovom kulturnom i duhovnom životu. Kotor nije bio samo na kraju puteva kojima je dolazila evropska civilizacija. Bio je i jedan od gradova iz kojih se ona dalje širila, obogaćena iskustvom ovog prostora. A takva otvorenost nije moguća bez jedne posebne sposobnosti. Bez sposobnosti da se drugi sasluša. Da se razumije ono što nam je strano.
Da se prihvati mogućnost da i u drugačijem mišljenju postoji nešto što nam može pomoći da preispitamo sopstveno. U istoriji su velike politike, vođene uvjerenjem da raspolažu konačnim odgovorima, nerijetko pokazivale premalo strpljenja za razgovor. Složena pitanja pokušavale su da riješe brzo i odlučno, ne ostavljajući dovoljno prostora za razumijevanje onih koji misle drugačije. Takvi odgovori možda ponekad djeluju efikasno. Ali ono što se postigne bez razumijevanja često se pokaže kao privremeno. Ono što se nametne bez razgovora rijetko postaje trajno prihvaćeno. Kotor je, zahvaljujući svom istorijskom iskustvu, imao razloga da razvija drugačiji odnos prema razlikama. Jer grad u kojem su se vjekovima susretali ljudi različitih jezika, vjera, običaja i interesa nije mogao opstajati samo na snazi odluka. Morao je razvijati i umijeće sporazumijevanja. Umijeće da se uvaži drugi, a da se ne odustane od sebe.
Da se brani sopstveni stav, a da se ne osporava pravo drugome da ima drugačiji. Da se i u najdubljem neslaganju prepozna nešto što nam je zajedničko. To je mnogo više od tolerancije. Tolerancija može značiti da smo spremni da podnosimo razlike. Dijalog podrazumijeva da smo spremni da ih razumijemo. Istinski dijalog ne počinje tek onda kada se saglasimo. On počinje upravo tamo gdje se ne slažemo. Kada su naši stavovi udaljeni, kada se naši interesi razlikuju i kada nam se čini da je prostor za dogovor gotovo nestao. Upravo tada razgovor postaje najpotrebniji. Ne zato što ćemo uvijek pronaći rješenje kojim će svi biti zadovoljni. Niti zato što svaka razlika mora nestati. Nego zato što jedino kroz razgovor možemo suštinski razumjeti jedni druge, približavati stavove i stvarati prostor u kojem neslaganje neće prerasti u neprijateljstvo. To nije samo pitanje političke kulture. To je pitanje civilizacijskog razumijevanja. I ako postoji nasljeđe Kotora koje bismo posebno morali da sačuvamo i razvijamo, onda je to upravo ono.
Da budemo grad u kojem se o razlikama razgovara. Grad u kojem se do rješenja ne dolazi prečicom, već razumijevanjem. Grad koji je otvoren prema svijetu upravo zato što je sposoban da razgovara unutar sebe. Dame i gospodo, U protekloj godini radili smo da gradsku upravu učinimo sposobnijom da odgovori na potrebe građana i na izazove koje pred nas postavlja razvoj Kotora. Budžet Opštine za 2026. godinu planiran je na više od 43 miliona eura. To jeste pokazatelj ekonomskog potencijala našeg grada. Ali veličina budžeta sama po sebi nije mjera uspjeha nijedne uprave. Mjera uspjeha je ono što građani od tog novca dobiju. Nova saobraćajnica, vodovodna i kanalizaciona mreža, uređena škola, bolji uslovi za liječenje, sigurniji put do kuće — to su stvarni rezultati po kojima treba suditi našem radu.
Zato me raduje što smo započeli izgradnju dvosmjerne saobraćajnice Iva Brkanovića u Škaljarima, projekta za koji smo godinama morali stvarati potrebne uslove. Raduje me što smo obezbijedili nova bespovratna sredstva za veliki projekat vodovodne i kanalizacione infrastrukture Prčanj–Stoliv–Risan–Perast. Ali neću vam danas govoriti da je ono što smo započeli već završeno. Niti ću vas uvjeravati da su problemi sa kojima se decenijama suočavamo riješeni. Nijesu. Naši sugrađani još uvijek previše vremena provode u saobraćajnim gužvama. Postoje djelovi naše opštine u kojima je komunalna infrastruktura daleko od onoga što bi u dvadeset prvom vijeku moralo biti podrazumijevano. Postoje mladi ljudi koji se sa pravom pitaju hoće li moći da zasnuju porodicu i obezbijede sebi dom u gradu u kojem su rođeni. O tome moramo govoriti otvoreno.
Jer nemamo pravo da teškoće skrivamo iza svečanih govora, baš kao što nemamo pravo ni da uspjehe prećutkujemo zato što se politički razlikujemo. Kotor je isuviše važan da bi njegov napredak bio predmet dnevnog nadmetanja. A pred nama je pitanje važnije od svakog pojedinačnog projekta. Pitanje koje se tiče samog opstanka Kotora kakvog poznajemo. To je pitanje očuvanja našeg prirodnog i kulturno-istorijskog nasljeđa. Gotovo pola vijeka Kotor je dio svjetske baštine UNESCO-a. Ali svjetska baština nije odlikovanje koje jednom dobijete, pa ga potom nosite bez obaveza. To je priznanje vrijednosti, ali i trajna odgovornost. Odluke Komiteta za svjetsku baštinu tokom ove godine jasno su nas podsjetile koliko je ta odgovornost ozbiljna. Ne smijemo sebi dozvoliti da se, u želji za brzim razvojem, odreknemo upravo onoga što razvoj Kotora čini mogućim. Jer kakav bi to uspjeh bio kada bismo izgradili sve što možemo, a izgubili ono zbog čega je Kotor jedinstven?
Šta bismo ostavili svojoj djeci ako bi im naše odluke oduzele pravo da žive u gradu čiju su ljepotu i posebnost generacije prije nas sačuvale i u mnogo težim vremenima? Nije svaka gradnja razvoj. Niti je svako odustajanje od gradnje odustajanje od budućnosti. Pravi razvoj zahtijeva znanje, mjeru, odgovornost i hrabrost da se kaže ne onda kada bi potvrdan odgovor bio lakši, popularniji ili kratkoročno isplativiji. Ali zahtijeva i spremnost na razgovor. Jer se pitanja koja odlučuju o budućnosti Kotora ne mogu riješiti jednostranim odlukama, bez razumijevanja njihovih posljedica, bez uvažavanja stručnih mišljenja i bez razgovora sa ljudima na čije živote te odluke utiču. Očuvanje Kotora ne smije biti prepreka životu njegovih stanovnika. Ali ni potrebe današnjice ne mogu biti opravdanje za nepovratno uništavanje njegove vrijednosti. Na nama je da pomirimo te dvije obaveze. Za to su nam potrebni saradnja sa državnim institucijama, stručna znanja, odgovorno prostorno planiranje i svijest da ne raspolažemo nečim što pripada samo nama.
Kotor pripada svojim građanima, ali njegovo nasljeđe pripada i svijetu. A pravo da u njemu žive imaće i generacije koje još nijesu rođene. Poštovani prijatelji, Često govorimo o Kotoru kao gradu izuzetne prošlosti. I za to imamo bezbroj razloga. Ali ponekad se zapitam govorimo li dovoljno o Kotoru kao gradu budućnosti. O gradu u kojem će mladi ljudi željeti da ostanu. O gradu u kojem uspjeh neće značiti odlazak, a povratak neće biti samo izraz nostalgije. O gradu u kojem će se njegovati kultura, razvijati znanje, stvarati nova vrijednost i čuvati dostojanstvo svakog čovjeka. Jer nijesu naši preci podizali bedeme, gradili palate, stvarali pomorsku i kulturnu tradiciju da bismo mi danas živjeli samo od sjećanja na njih. Oni su stvarali grad u kojem se živi. Takav grad moramo ostaviti i mi. Kotor ne smije postati samo lijepa pozornica na koju drugi dolaze, a sa koje njegovi stanovnici polako odlaze.
Ne smijemo dopustiti da u našem gradu bude sve više posjetilaca, a sve manje života. Naši trgovi moraju biti mjesta susreta naših sugrađana. Naše škole moraju biti pune djece. Naše ulice moraju pripadati ljudima koji u njima žive, a ne samo onima koji njima prolaze. Zato budućnost Kotora ne možemo mjeriti samo brojem ostvarenih noćenja, novih objekata, investicija ili prihodima u opštinskoj kasi. Moramo je mjeriti i brojem djece koja ovdje odrastaju, mladih koji ovdje ostaju, porodica koje ovdje nalaze sigurnost i ljudi koji u ovom gradu vide svoje sjutra. A da bi to sjutra postojalo, moramo razmišljati dalje od jednog mandata, jedne budžetske godine i jednog izbornog ciklusa. Moramo misliti o promjenama klime i mora, o zaštiti našeg obalnog područja, o sigurnosti života u zalivu, o tome kako će izgledati Kotor za pedeset ili sto godina. Ne zato što ćemo mi tada biti tu da vidimo posljedice naših odluka, nego upravo zato što nećemo. Naša odgovornost ne prestaje tamo gdje prestaje naše vrijeme.
Drage Kotoranke i Kotorani, Želim da zahvalim svima koji svojim radom čine da naš grad živi. Zaposlenima u lokalnoj upravi i javnim preduzećima, prosvjetnim i zdravstvenim radnicima, ljudima koji čuvaju našu kulturnu baštinu, umjetnicima, pomorcima, sportistima, preduzetnicima, volonterima i svima koji svakodnevno, često daleko od očiju javnosti, rade nešto dobro za Kotor. Jer grad ne stvaraju samo oni koji njime upravljaju. Grad stvaraju oni koji u njemu žive, rade, odgajaju djecu, pomažu susjedima, čuvaju njegove običaje i svakog jutra nastavljaju život koji traje mnogo duže od svih naših funkcija. Drage Kotoranke i Kotorani, Na početku sam govorio o slobodi koju smo naslijedili i o odgovornosti da je sačuvamo. Danas od nas niko ne traži žrtve kakve su podnijeli naši oslobodioci. Ali od nas se traži da budemo dostojni vrijednosti za koje su se borili. Da saslušamo jedni druge. Da prihvatimo dobru ideju i onda kada dolazi od onoga sa kim se ne slažemo.
Da razumijemo da nijedan pojedinac, nijedna politička partija i nijedna generacija nemaju pravo da prisvoje ovaj Grad. Jer ne moramo misliti isto da bismo radili za isti cilj. Ne moramo se u svemu saglasiti da bismo se međusobno razumjeli. Ali moramo razgovarati. Naročito onda kada nam se čini da je prostor za sporazum gotovo nestao. Prava mjera naše civilizacijske zrelosti jeste sposobnost da razgovaramo sa onima sa kojima se najdublje ne slažemo. To je jedna od najdragocjenijih vrijednosti koje nam je Kotor ostavio u nasljeđe. To je ono što moramo sačuvati. Jer dijalog nije samo put do sporazuma. Dijalog je način da, uprkos svim našim razlikama, ostanemo zajednica. Zajednica koja čuva svoju prošlost, ali živi za budućnost. Koja je otvorena prema Evropi i svijetu, ali ne zaboravlja ljude koji u njoj žive. Koja razumije da se ljubav prema gradu ne dokazuje samo riječima, nego odgovornošću. Kotor je bio ovdje prije svih nas. I biće ovdje poslije svih nas. Pitanje je samo kakav ćemo ga ostaviti.
Vjerujem u Kotor i njegove ljude. Vjerujem da imamo snage da sačuvamo njegovu slobodu, dostojanstvo i različitost. I da generacijama koje dolaze ostavimo grad u kojem će željeti da žive, a ne samo grad kojem će se diviti.
Drage Kotoranke i Kotorani,
Srećan vam Dan opštine, srećan Aranđelovdan i sretna Gospa od Zdravlja.
Živio Kotor ", naveo je Jokić.
U nastavku programa obrazloženje za nagradu „21. novembar“ pročitao je dr Stevan Kordić, a zatim su priznanja uručena ovogodišnjim dobitnicima: Dobrovoljnom vatrogasnom društvu „Bogoljub Brezić“ iz Perasta, porodici Homen iz Kotora, Vasiliju Ševaljeviću i Vedranu Jankoviću.
U ime nagrađenih obratio se Mirko Homen, koji je zahvalio na priznanjima i istakao vrijednosti koje povezuju ovogodišnje laureate.
„Zaista mi je čast i zadovoljstvo da se u ime nagrađenih obratim i zahvalim na dobijenim nagradama. Vjerujem da ćete se složiti da su vrijednosti za koje možda mislimo da su zaboravljene: požrtvovanost, humanost i tradicija, upravo ovim nagradama ponovo istaknute, podržane i potvrđene. To je ono što nas sve ovdje na sceni objedinjuje: stogodišnja tradicija Dobrovoljnog vatrogasnog društva, tradicija naše porodice koja se prenosi kroz generacije, kao i humanost mladih generacija koju predstavljaju Vedran i Vasilije. Posebno je lijepo što mlade generacije nastavljaju putem humanosti i na taj način povezuju ovu priču“, poručio je Homen.
Na svečanosti je prikazan film „Tragovi“ u produkciji Opštine Kotor.
U muzičkom dijelu programa nastupili su hor ŠOSMO „Vida Matjan“, Mandolinski orkestar HGD-a „Tripo Tomas“, duo gitara Uroš Proročić i Martin Petković i klapa "Incanto", a program je vodila Sara Lakičević.