Naime, Vlatko Franović je od 1954. godine na novom igralištu, gdje se i danas igraju utakmice, nastupao za Bokelj uz brata Andriju, a kasnije im se pridružio i mlađi brat Dakan. Do tada se fudbal u Kotoru igrao na Benovu, a golovi su bili postavljeni između dva kraka rijeke Škurde.
Izuzetno talentovani napadač sa brojem 10 na dresu, Vlatko Franović, 1964. godine prešao je u podgoričku Budućnost. Već u maju 1965. godine igrao je finale Kupa Jugoslavije u Beogradu, u meču Dinamo – Budućnost (2:1). Strijelac jedinog gola za Budućnost bio je upravo Franović, dok je oba pogotka za Dinamo dao Slaven Zambata, čiji su porodični korijeni takođe iz Kotora (Škaljari). Tih godina Franović je bio omiljen među ljubiteljima fudbala u Titogradu, gdje su ga od milošte zvali Frane.
Kasnije je Vlatko Franović ostvario jedinstvenu karijeru: osim za Bokelj i Budućnost, igrao je i za nikšićku Sutjesku, a na kraju i za cetinjski Lovćen. Ostvario se i kao trener na kormilu Bokelja, a dugo je igrao i mali fudbal, te ostao u sjećanju kao majstor i na malim terenima. Do skoro je redovno održavao vitalnost i kondiciju izlaskom u selo Špiljare, odakle potiču korijeni porodice Franović, a i danas redovno prati fudbalske susrete na TV ekranima — od lokalnog nivoa i regiona, pa sve do evropskih i svjetskih takmičenja.


