Tako je 1946. godine osnovana ustanova u kojoj su boravili djeca i omladina sa ošećenjem sluha i govora, a koja je počela sa radom u Bijeloj, zatim u Perastu, da bi od 1952. godine konačno prešla u Kotor. Kao Zavod za školovanje i rehabilitaciju lica sa oštećenjem sluha i govora, ta ustanova je doživjela punu afirmaciju u Jugoslaviji. Uspostavila je saradnju sa sličnim institucijama iz nekadašnje države, a posebne kontakte ostvarila je sa Defektološkim fakultetom u Beogradu, koji je kotorsku ustanovu koristio i kao nastavnu bazu za studente i održavanje stručnih sastanaka, ali i kao mjesto gdje su svršeni defektolozi mogli pratiti novine i unapređenja u radu sa licima oštećenog sluha. Tadašnji direktor, dr Peruta Ivanović, bio je prvi Jugosloven sa doktorskim zvanjem stečenim na Karlovom univerzitetu u Pragu, kasnije vanredni profesor na Defektološkom fakultetu u Beogradu, te dobitnik “Trinaestojulske nagrade” i nagrade „Oktoih”.
U to vrijeme, osim polaznika iz Crne Gore, kotorski Zavod pohađali su i učenici iz drugih krajeva Jugoslavije, a uz osnovnu školu razvijala se i srednja škola sa širokim izborom zanimanja za gluvu omladinu. Čak 22 zanimanja mogla su se steći u radionicama Zavoda ili kod privrednih organizacija u Kotoru, pa su za rad i samostalan život osposobljeni mnogi krojači, obućari, kuvari, frizeri, automehaničari, tapetari, električari, moleri, zidari, prodavci, kao i grafičari u štampariji Zavoda.
Kritičan period za opstanak Zavoda u Kotoru bio je poslije razornog zemljotresa 1979. godine, ali je brigom društvene zajednice i brzom reakcijom rukovodstva ustanove, na ruševinama podignut novi. U njega su se uselili već 1981. godine, čime je nastavljena nastava u modernim objektima za rad i boravak: savremene učionice, audio-vizuelna nastava, pedagoško-psihološke ambulante, te 56 soba sa 109 kreveta za one na stalnom boravku u Zavodu, uz ostale koji su redovno ili povremeno dolazili na rehabilitaciju kod logopeda i surdoaudiologa.


